„Cijeli život nije ništa drugo do li put u smrt.“ Seneka
Iz različitih razloga, poznatih svakom čitaču ovog teksta, ljudi ne vole spominjati smrt, vlastitu ili smrt bliske osobe. Njezino spominjanje često je uznemirujuće i neugodno. Upravo zbog te činjenice palijativni bolesnik često ostane sam i izoliran. Prijatelji, poznanici, čak i članovi obitelji nerijetko ih izbjegavaju jer često ne znaju što reći ili učiniti. Prilaze im sa strepnjom i bojazni da će im pogoršati raspoloženje ili zdravstveno stanje. S druge strane bolesnik nastoji zaštititi članove svoje obitelji i poštedjeti ih „svoje patnje“ te se tako još dublje povlači u sebe.
Zašto uopće razgovarati o smrti?
Razgovor o smrti nije jednostavan. Ne postoje upute za smrt. Takav razgovor zahtjeva i hrabrost i puno uloženog truda, te predstavlja značajno emocionalno opterećenje za sve uključene. Šutnja o neizbježnoj smrti može stvarati nepotrebnu tenziju, čak i između jako bliskih osoba jer jača osjećaje straha, tjeskobe, tuge i usamljenosti. No, većina obitelji i prijatelja izvještava o značajnom olakšanju nakon što su razgovarali o smrti otvoreno, direktno i iskreno. Na neki način, razgovori o smrti i umiranju dodatno zbližavaju uključene, omogućujući im da dijele svoje strahove i nadanja.
Kako razgovarati o smrti?
Sama srž komunikacijskih vještina koja se spominje u gotovo svakoj knjizi o palijativnoj skrbi jest da budete vođeni od strane bolesnika. Dakle, ako bolesnik ne želi razgovarati, nemojte ga forsirati. Sama Vaša prisutnost je važna u tom trenutku.
Normalno je osjećati se neugodno i tjeskobno kada razgovarate s umirućim, pogotovo ako se radi o osobi do koje vam je stalo.
Neki bolesnici nisu u mogućnosti izravno reći da su uplašeni ili da su spremni razgovarati o smrti i umiranju. Pokušajte prepoznati znakove kojima Vas se poziva za razgovor. U rečenicama poput: „Evo polako se sve bliži kraju.„, „Došlo je i moje vrijeme.“, „Ja sigurno neću biti na idućem rođendanu.“ , „Umoran sam od ove bolesti.“ i sl. možemo prepoznati navedeno. Nama s druge strane može biti vrlo izazovno ugasiti tu „neugodnu vatru“ rečenicama poput: „Sve će biti uredu.“, „Nemoj to govoriti.“, „Sve će se srediti.“. No zapravo, na taj se način umanjuje i bolest i situacija u kojoj se zajedno nalazite. Poželjno je da bolesniku date do znanja da ste tu za njega, spremni razgovarati i slušati, bez obzira na sve. Rečenice poput: „Nisam baš siguran što si time htio reći.“, „Želiš li o tome više razgovarati?“, „O čemu razmišljaš?“, „Čega se pribojavaš?“, omogućuju nam da pažljivo slušamo i bolje razumijemo bolesnika te ostavljaju prostora za nove korisne informacije o bolesniku. Koristite ohrabrenja poput: „Znam da su ovakvi razgovori teški, ali mislim da će nam biti lakše …“.
Dopustite bolesniku, odnosno dajte mu vremena da govori. Ne mijenjate temu, čak i ako netko od vas počne plakati. Plakanje je normalna i uobičajena reakcija koja otpušta brojne naše emocije. Slušajte i pratite bolesnika pažljivo, i onda kada govori istu stvar iznova, što je uobičajeno za njegovo emocionalno stanje. Ne prekidajte šutnju bolesnika pod svaku cijenu jer mu ona može pružiti da se dotakne nečega njemu posebno važnog.
Neki bolesnici, koji znaju da umiru, izbjegavaju razgovarati o smrti do zadnjeg trenutka. Važno je prepoznati da je kod nekih bolesnika ta odluka vlastiti izbor i to valja poštovati. S druge strane, umirući koji osjećaju adekvatnu socijalnu i psihološku podršku više su skloni govoriti otvoreno i iskreno o svojim simptomima. Češće postavljaju pitanja o smrti. Ne izbjegavajte dati odgovor na navedene zabrinutosti. Korisna pitanja i rečenice poput: „Reci mi više o ovome što osjećaš.“ , „Što ti misliš što se događa?“, „O ovome bismo mogli razgovarati s liječnikom. Pomoći ću ti sastaviti pitanja.“, mogu biti korisne.
Suočeni s razgovorom o smrti često ostajemo bez riječi, ne znamo što reći, ne znamo kada što reći, ne znamo kako to reći. Neka Vas to ne obeshrabri. Rečenica poput: „Čini mi se da ti je sada jako teško, no možda bi pomoglo da ja znam kako se osjećaš?“ ili „Što očekuješ od …?“ može biti početak. Objasnite bolesniku da ste i Vi isto zabrinuti i zbunjeni. Ohrabrite ga da razgovora o vlastitim osjećajima. Npr. „Kako se osjećaš?“, „ Što te najviše brine?“, „Postoji li nešto o čemu želiš razgovarati?“. Ne nudite bolesniku savjete. Imajte na umu da neke stvari koje su bile korisne Vama ne moraju biti korisne drugima. Izbjegavate rečenice poput : „Znam kako se osjećaš.“
Budite spremni da bolesnici reagiraju na razgovor o smrti na različite načine koji se ne mogu u potpunosti predvidjeti. Načini reagiranja ovise o brojim faktorima poput bolesnikove ličnosti, dobi, socijalnih vještina, duhovnih i religioznih uvjerenja te kulturalnog miljea iz kojeg dolazi.
U nekim situacijama bolesnicima nije prihvatljivo razgovarati o smrti. Tada razgovarajte o voljenima, uspomenama, uspjesima, padovima, … Mnogi ljudi ne osjećaju se ugodno razgovarajući o tako osobnoj stvari s najbližima, dok drugi mogu o smrti razgovarati samo s bližnjima. Kada se nađete pred situacijom koja Vam se čini prezahtjevnom, uvijek se možete obratiti nadležnom liječniku, medicinskoj sestri ili pak drugom zdravstvenom radniku koji će Vas znati uputiti na pravo mjesto kako bi bolesnik ostvario adekvatnu psihosocijalnu potporu.
Govorite „Hvala!“. Iskazivanje zahvalnosti za ono čim je bolesnik dotakao Vaš život način je na koji mu govorite koliko je bio značajan u Vašem životu. To doprinosi osjećaju dostojanstva i integriteta kod umirućeg, tj. dat će mu do znanja da je njegov život imao vrijednost i smisao.
Kada je Vaš voljeni blizu smrti pokušajte završiti svaki razgovor kao da je vaš zadnji. Ležerni pozdravi poput „Vidimo se!“ ili pak dramatiziranja i dugotrajna opraštanja ne pomažu bolesniku. Pokušajte pozdraviti bolesnika na način kojim ćete mu dati do znanja što on Vama znači i koliko Vam znači u životu. Tako štitite vlastito psihičko stanje, uz psihičko stanje bolesnika.
„Volim te!“, riječi su koje govorite slobodno i govorite ih često. Nikada nije prekasno reći „Volim te!“
Kada Vaše riječi nisu više potrebne ili moguće, možete razgovarati dodirom. Stavljajući Vašu ruku na ruku, rame ili glavu bolesnika nježan je način da mu kažete: „Ja sam tu. Nisi sam.“ Nastavite razgovarati s bolesnikom čak i kad on nije više sposoban odgovarati Vam. On će osjećati vašu prisutnost i čuti vaš glas.
„Smrt ne postoji. Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave“. Isabel Allende, Eva Luna (1987.)
Dijelovi teksta prilagođeni iz:
Brajković, L., Braš, M., Đorđević, V. (2013). Osnove palijativne medicine, Medicinska naklada
http://palijativa.ofs.hr/files/2013/03/Letak_Razgovori.pdf
https://www.psychologytoday.com/blog/fighting-fear/201309/the-dying-patient
http://www.cancerresearchuk.org/about-cancer/coping-with-cancer/dying/talking-about-dying